O berbi godine gospodnje 2009 moglo bi se posebno pisati, s obzirom, da je procena bila više nego izvikana: možda čak bolja godina od 1968, koja je bila proglašena za wintage of the century, u našem regionu. Što se tiče našeg vinograda, rod je bio izuzetan: šećer u širi kabernea bio je 23%, što je za 3% više od brilijantne prethodne (2008) godine. Šardone je prva, devičanska berba 2009, i dala je širu sa 24% šećera, što je prevazišlo naša očekivanja. Brali smo je u punoj zrelosti, čak poneki čokot je dao i kasnu berbu. Količina roda ograničena, grozdovi jedri, zdravi. Iako smo krenuli putem odabira (selection), praktično nije bilo šta probirati. Materijal je bio fantastičan, ostalo je da se opredelimo: kakvo vino napraviti, pošto je ovo prvi put da imamo oficijelno belo vino, i upravo krećemo u doživljaj zvani ŠARDONE.
“Svetu preti šardonizacija!”- slogan je, koji još uvek odjekuje u krugovima vrhunskih ocenjivača vina. Mnogima je neshvatljivo, da ova sorta može parirati, pa i pobediti tradicionalni svet Rizlinga, doskoro kraljicu belih vina! Činjenica reinkarnacije i novog osvajanja tržišta ove stare francuske sorte dolazi iz novog sveta, iz Australije, i još više iz Amerike, Kalifornije. Ipak, tradicionalno, najbolji Šardone proizvodi se u Francuskoj, i to u Burgundiji. Ali burgundski tip vina nije za svakog, nije za sve prilike, i nije uvek za upoređivanje sa drugim ili istim vinima iz drugih vinorodnih krajeva. (more…)
Ko obrađuje vinograd, taj zna da je vinogradarstvo prepuno sujeverja i običajne tradicije, koja se veoma ozbiljno shvata čak i danas u modernim vremenima primene savremenih tehnologija. Šta god da nauka kaže, uvek je prisutno pitanje i sumnja: nije li rano da se sada reže?; zar se sme okopavati posle kiše?; vino se ne sme pretakati kada se mesec smanjuje…
14. februar je tradicionalno dan zaljubljenih, ali i dan početka rezidbe. Na ovaj dan, mnogi vinogradari, vinski viteški redovi, udruženja vinogradara izlaze u vinograde i ritualno orežu prvi čokot loze. U novije vreme crkva je ponovo u modi, pa se i sveštena lica zvanično pozivaju u vinograde da osvešćenjem podare blagoslov lozi, da bogato rodi i ove godine. Ova dva običaja – zaljubljeni i rezidba – baš i nemaju prepoznatljive zajedničke korene, koliko ja znam. Neke logike svakako ima: radi se o plodnošću, o radnjama koje prethode rađanju, o neminovnim prvim koracima, koje vode proleću.
Koreni proslave Sv. Trifuna (Valentin je srpski Trifun, mađarski Balint) vode sve do antike. U drevnom Rimu u periodu od 13 do 15 februara održavala se svetkovina vezana za pastirskog boga Lupercus-a, kada su žrebom određivali parove mladih. Dve su svetkovine bile poštovane: Faunus i Lupercalia ili Februa. Prvo su ritualima pročišćavanja i plodnosti udovoljavali bogu Luperkusu, malignom bogu vučjeg lika, a zatim bi bičevima od kozje kože tzv. februama ritualno bičevali mlade, naročito devojke, u cilju isčišćenja i podarivabnja plodnosti. Ovaj pagani običaj je kasnije crkva pokušala nadomestiti proslavom dana Svetog Trifuna na dan 14 februara, i to dekretom pape Gelasius 496 godine. Ali, ko je zapravo bio Sveti Trifun?
Kao što to obično biva, sve što se može prodati, to će neko i kupiti, a obično novine prvo dospevaju u ruke onih, kojima je jedino važno da je novo i da u tome prednjače u svojoj okolini, sve sa nadom da će profitirati. Pokondirena tikva je stalno aktuelna.
Ne aktuelna, nego, kao da je napisana za današnje stanje društva pametnih. Nedavno me pitao jedan od onih, koji do juče nisu znali ni šta je loza, mošt, vino, ali su eto dobili nepovratna podsticajna sredstva države i posadili nekoliko hiljada sertifikovanih sadnica: „Da li bi bilo moguće zasaditi još jedan red običnih kalemova pored ovih sertifikovanih? Da li će oni uticati jedan na drugi?“
Kako odgovoriti, a da ne uvredimo uglednog gazdu? Ne znam. Kako to, da većina mojih obrazovanih kolega, (pa ni moja malenkost) zasad nisu uspeli obezbediti sebi uslove da posade novi vinograd od bezvirusnih, sertifikovanih klonova. Možda previše znaju, pa se plaše, ili su možda suviše ozbiljno shvatili namere ministarstva, i sagledavaju, da još nisu spremni za tako nešto. Na kraju krajeva, sertifikovana sadnica jednogodišnjeg kalema ima cenu 160 dinara, obična sadnica na pijaci je 50, a srbijanci kalemari donose na prag „koju god sortu želiš“ za 20 dinara po komadu! (more…)
Godina 2008. je bila paklena. I to malo kiše u junu je samo prokvasilo površinski sloj zemlje do 10 cm dubine, loza je ostala žedna. A vrućine su bile nesnosne. Na potezu južne padine brežuljka ponovo se
pojavila hloroza, i već smo počeli pričati u porodici, kako nije trebalo da proređujemo lastare i kidamo listove da bi grozdovi bili osunčani. Bila je izuzetno smela, lucidna odluka u tom trenutku da uradimo zelenu berbu: da smanjimo broj grozdova na čokotu do minimuma. Ali uradili smo. I leto je plamsalo dalje svom svojom žestinom… (more…)
Ovih dana već drugi put sam diskretno kritikovan zbog izbora sorti vinove loze koju gajim. Dobronamerno, iskreno se čude moji sagovornici: kad tako od srca neko ponovo sadi vinograde i pravi vina, zašto baš Kaberne, zašto Šardone, zašto ne neka Naša stara sorta? Jer ta svetska vina prave po celom svetu. Zašto mi moramo uvek kopirati njih, naše je ipak interesantnije i za ceo svet, ne samo za nas!
Zvuči potpuno logično, i na trenutke se i postidim, osećam se snobom. Moja zbunjenost dolazi iz neznanja. Iz nepoznavanja šta je to Naše? Koje su to naše autohtone sorte, recimo Banata. (more…)
Komentari